Ivan Evanđelist Šarić

Za druga značenja pogledajte Ivan Šarić.

Ivan Evanđelist Šarić (Dolac, Travnik, 27. rujna 1871.Madrid, 16. srpnja 1960.) bio je hrvatski prelat Katoličke Crkve koji je služio kao nadbiskup vrhbosanski od 1922. do 1960. godine. Bavio se pjesništvom i prevoditeljstvom te je i najpoznatiji po svojemu štokavskom prijevodu Biblije.[1][2]

Njegova preuzvišenost
Ivan Evanđelist Šarić
vrhbosanski nadbiskup
CrkvaKatolička Crkva
MetropolijaVrhbosanska
Instaliran2. svibnja 1922.
Služba završila16. srpnja 1960.
PrethodnikJosip Stadler
NasljednikMarko Alaupović
Druge službepomoćni biskup vrhbosanski
(1908. – 1922.)
naslovni biskup cezaropolski
(1908. – 1922.)
Redovi
Ređenje22. srpnja 1894.
Posvećenje2. svibnja 1922.
posvetitelj Josip Stadler
Osobni detalji
Rođen27. rujna 1871.
Dolac, BiH
Umro16. srpnja 1960.
Madrid, Španjolska
PokopanCrkva sv. Josipa u Sarajevu
NacionalnostHrvat
Denominacijakatolik
Obrazovanjedoktor teologije
Alma materKBF Sarajevo
KBF Zagreb

Životopis

uredi

Rođen je u Dolcu kod Travnika 27. rujna 1871. godine.[3] Njegov otac Ante je rođen u Livnu, odakle se preselio u Travnik.[4] Završio je isusovačku gimnaziju u Travniku.[3] Dana 20. srpnja 1894. zaređen je za đakona,[5] a 22. srpnja 1894. godine za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.[3] Mladu misu slavio je u sjemenišnoj crkvi u Travniku. Godine 1894. imenovan je katehetom u Zavodu sv. Vinka u Sarajevu. Dana 20. srpnja 1896. postaje kanonikom Kaptola vrhbosanskog. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 29. srpnja 1896., promoviran je za doktora teologije. Zatim je imenovan urednikom „Vrhbosne”, sutješkim arhiđakonom, prisjednikom nadbiskupskog duhovnog stola i ženidbenog suda te školskim nadzornikom i ravnateljem kod sestara milosrdnica u Nadbiskupiji.[6]

Za pomoćnog biskupa koadjutora Vrhbosanske nadbiskupije i naslovnim biskupom cezaropolskim imenovan je 27. travnja 1908. godine. Za biskupa je zaređen 28. svibnja 1980. godine.[5] Glavni zareditelj bio je Josip Stadler, a suzareditelji Paškal Buconjić i Marijan Marković.[5]

Nakon smrti prvoga vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, 1918. godine, četiri godine upravlja nadbiskupijom kao kapitularni vikar. Njegovom se imenovanju protivila beogradska vlast koji su ga nazivali „austrijancem”, „frankovcem” i „Stadlerovim čovjekom”. Dana 2. svibnja 1922. godine postao je vrhbosanskim nadbiskupom.[7] Godine 1919. podijelio je nadbiskupiju, radi bolje i lakše suradnje svećenika, na 4 arhiđakonata: fojnički, gučogorski, plehanski i toliški te na 12 dekanata (po tri u svakom arhiđakonatu). Također, uveo je okupljanja svećenika dekanata dvaput godišnje na tzv. korone.[8]

U pismu od 13. lipnja 1940., Biskupska konferencija daje Šariću mandat za prevođenje svetoga pisma na hrvatski jezik, što je uspješno i izveo u ratnim godinama.[9] Godine 1922. godine pokrenuo je i neko vrijeme uređivao tjednik „Nedjelja”, koji je kasnije promijenio ime u „Križ”, i konačno u „Katolički tjednik”. Istovremeno izdaje „Vrhbosanske suvremene knjižice”.[10] Kao biskup, bio je glavni zareditelj na biskupskim posvećenjima Smiljana Franje Čekade i Petra Čule te suzareditelj na biskupskim posvećenjima Alojzija Stepinca, Josipa Lacha i Josefa Köstnera.[5]

U dijelu suvremene hrvatske historiografije i javnosti predbacuje mu se podrška vlastima NDH.[11] U travnju 1945. napušta Sarajevo i odlazi u Zagreb. Iz Zagreba u svibnju 1945. otišao u Celovec (Klagenfurt) u Austriju gdje boravi u izbjeglištvu kao kao gost koruškog biskupa Köstnera. Nakon toga se seli u Salzburg, zatim u Švicarsku u cistercitsku opatiju Haute Rive kod Fribourga. Dana 27. prosinca 1948. stiže u Madrid. Tamo u samostanu sestara Božjega milosrđa živi do smrti, 16. srpnja 1960. godine. Bio je pokopan u Madridu, a njegovi zemni ostaci preneseni su 26. travnja 1997. godine te položeni u grobnicu u kripti crkve sv. Josipa na Marindvoru.[6]

Pisana djela

uredi

Izuzev značajnog djela prevođenja Biblije na hrvatski jezik, Ivan Evanđelist Šarić je i inače bio plodan pisac.[2][1] Šarić se bavio pjesništvom te je pisao pjesme i posvećivao ih raznim političkim osobama toga vremena; između ostalih za Stjepana Radića, Vladka Mačeka, Antu Pavelića i Aleksandra Karađorđevića.[12]

Djela

uredi

Izvor:[13]

  • prijevod Biblije (1940. – 1941.)
  • „Pio X.” (1951.)
  • „Sveti Franjo Asiški” (1953.)
  • „Lurd” (1954.)
  • „Fatima” (1956.)

Počasti

uredi

Izvori

uredi
  1. a b Višaticki 2003.
  2. a b Kalem 2020.
  3. a b c d e f Jeleč 2012, str. 108.
  4. Katz i Orlovac 2007, str. 387.
  5. a b c d CH.
  6. a b Katz i Orlovac 2007, str. 382.
  7. Katz i Orlovac 2007, str. 388.
  8. Katz i Orlovac 2007, str. 389.
  9. Višaticki 2007, str. 335.
  10. Valjan 2010, str. 270.
  11. Matković 2002, str. 125-6.
  12. Jeleč 2012, str. 112.
  13. enciklopedija.
  14. Narod.
  15. CV.

Literatura

uredi

Knjige

uredi
  • Matković, Hrvoje. 2002. Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Biblioteka hrvatske povijesti. 2. (dopunjeno) izdanje. Naklada P.I.P. Pavičić. Zagreb. ISBN 978-953-6308-39-2
  • Valjan, Velimir. 2010. Znamenite osobe gučogorskog samostana. Valjan, Velimir (ur.). Franjevački samostan u Gučoj Gori - Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori. Franjevački samostan Guča Gora, Kulturno povijesni institut provincije Bosne Srebrene - Sarajevo. Sarajevo.

Članci

uredi

Mrežna sjedišta

uredi

Vanjske poveznice

uredi
Ostali projekti
 Wikizvor ima izvorni tekst Ivan Evanđelist Šarić
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Ivan Evanđelist Šarić


Titule u Katoličkoj Crkvi
prethodnik
Stefano Porro
Naslovni biskup cezaropolski
1908.–1922.
nasljednik
Hermann Sträter
prethodnik
Josip Stadler
Nadbiskup vrhbosanski
1922.–1960.
nasljednik
Marko Alaupović