Hrvatski: Spomenik akad. kipara Šime Vulasa Podhumskim žrtvama u Sobolima na Grobničkom polju. Talijanski fašisti su 12. srpnja 1942. ubili najmanje 91 žitelja Podhuma, a selo spalili do temelja, i to kao odgovor na brutalno ubojstvo mjesnih učitelja talijanske nacionalnosti od strane lokalnih partizana i to kao odgovor na brutalno ubojstvo mjesnih učitelja talijanske nacionalnosti od strane lokalnih partizana. PODHUM

Naselje na Grobništini u Općini Jelenje u Primorsko-goranskoj županiji, stradalo u odmazdi talijanskih okupacijskih snaga 12. srpnja 1942. godine.

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, Grobnišćinu je 11. travnja 1941. okupirala vojska fašističke Italije. Temeljem Rimskih ugovora, potpisanih 18. svibnja 1941. godine između Ante Pavelića i Benita Mussolinija, provedena je aneksija okupiranog teritorija te je i područje Grobnišćine postalo sastavnim dijelom “novih talijanskih krajeva”.

U osvetničkoj akciji, zbog toga što su partizani u lipnju 1942. ubili učiteljski bračni par Renzi, učiteljicu Francescu i učitelja Giovannija, u nedjelju 12. srpnja 1942. godine strijeljani su u selu zatečeni muški žitelji Podhuma stariji od 14 godina. Popisana je 91 žrtva, ali točan broj ubijenih se ne zna te se spominje do 128 ljudi. U talijanske koncentracijske logore bilo je odvedeno 889 žitelja. Tri tisuće grla goveda i ovaca zaplijenjeno je, a 370 kuća i 124 gospodarskih zgrada opljačkano i do temelja spaljeno. Bio je to jedan od najgorih zločina talijanskih fašista i vojske u našim krajevima. U Podhumu je prije Drugoga svjetskog rata živjelo 1.329 stanovnika.

Odmazdu su proveli pripadnici talijanskih graničara (GAF), talijanske vojske, fašističkih i karbineirskih jedinica, koji su djelovali pod zapovjedništvom Temistocle Teste, riječkog prefekta. Zapovjednici akcije na terenu bili su major Mario Ramponi, zamjenik komesara za civilne poslove talijanskog Komesarijata na Sušaku te Luigi Menaldo, zapovjednik karabinijera u Jelenju.

Zločinu u Podhumu prethodio je stijeljanje 14 grobničkih partizana 30. svibnja 1942. u Umolama kod Dražica, a 58 obitelji sa 172 člana internirano u talijanske koncentracijske logore. Bilo je to učinjeno temeljem proglasa Temistocla Teste, prefekta Pokrajine Carnaro, “kako bi se ustanicima razbila iluzija o nepovredivosti njihovih obitelji”, odnosno stoga što su imali nekoga od rodbine u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.

Za strijeljanje su odabrani nesretnici “ždrijebom na sreću”. Stradalima je zaplijenjena pokretna imovina i sva stoka, a kuće srušene. U Testinoj javnoj poruci upućenoj Grobničanima, 30. svibnja 1942. godine, naglašava se kako će okupacijske vlasti “nastaviti neumoljivo djelima odmazde ako članovi spomenutih obitelji, koji su se odmetnuli u šumu nastave izvršavati razbojnička i pljačkaška djela.”

Spomenik podhumskim žrtavama postavljen je 1970. godine u Sobolima. Obelisk je djelo kipara Šime Vulasa, a memorijalno područje uređeno je prema zamisli Duška Rakića i arhitekta Igora Emilija. (G. Moravček)

Literatura:

Ivan Kovačić, Tragedija sela Podhum .