Idi na sadržaj

Vuk Stefanović Karadžić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vuk Stefanović Karadžić
Rođenje (1787-11-06) 6. novembar 1787.
Tršić, Osmanlijsko carstvo
Smrt7. februar 1864(1864-02-07) (76 godina)
Beč, Austro-Ugarska
NacionalnostSrbin
Zanimanjelingvist
Poznat(a) posrpska ćirilica
Značajna djela
Srpski rječnik

Vuk Stefanović Karadžić (Вук Стефaновић Кaрaџић; 7. novembar 1787 – 7. februar 1864) bio je srpski lingvist i reformator srpskog jezika. Rođen u selu Tršiću blizu Loznice u Srbiji. Iako je naučio da piše i čita u manastiru Tronoša ostalo je sam sebe naučio. Učestvovao je u Srpskim ustancima protiv Osmanlija i napisao je iscrpne izvještaje o njima. Reformirao je srpski jezik, standardizirao srpsku azbuku, skupio nekoliko tomova narodne proze i pjesništva i napisao brojna djela. Za svoj rad dobio je malo novčane pomoći i živio u siromaštvu. Umro je u Beču 1864. godine.

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) rođen je u porodici u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk da ga "vještice ne bi ubile". Rođen je u Tršiću u Osmanskom Carstvu (danas Srbija). Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića, koji je bio jedini pismen čovjek u kraju. Obrazovanje je nastavio u Loznici, a kasnije u manastiru Tronoši.

Portret mladog Vuka Stefanovića Karadžića 1816. Ulje na platnu, rad Pavela Đurkovića (1772-1830). Ovaj portret Vuka, reprodukovan je na novčanici od 10 dinara. Izložen je u stalnoj postavci Muzeja Vuka i Dositeja u Beogradu.

Kako ga u manastiru nisu učili, nego tjerali da čuva stoku, otac ga vrati kući. Ne uspjevši da se upiše u karlovačku gimnaziju, on odlazi u Petrinju. Kasnije stiže u Beograd da upozna Dositeja, svog voljenog prosvjetitelja. Ovaj ga grubo otjera od sebe i Vuk razočaran odlazi u Jadar i počinje raditi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Kad je otvorena Velika škola u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo oboljeva i odlazi na liječenje u Peštu. Kasnije se vraća u Srbiju i kada ustanak propada, odlazi u Beč. U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskog jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Zbog problema s knezom Milošem bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji, a i u austrijskoj državi, svojim radom stiče prijatelje i pomoć u Rusiji, gdje dobija stalnu penziju 1826. godine. U porodici mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić. Njegova glavna djela su: "Početni udžbenik srpskog jezika"(1814), "Rječnik srpskog jezika" (1818. i 1852), Novi zavjet (Prevod na srpski jezik, 1847.), Srpske narodne priče (1821.,1853.,1870.), Srpsko epsko pjesništvo (1845)

Vuk je umro u Beču. Njegove kosti prenesene su u Beograd 1897. godine i s velikim počastima sahranjene u Sabornoj crkvi, pored Dositeja Obradovića.

Filološki rad

[uredi | uredi izvor]

U prvoj polovini 19. vijeka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grim i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, glavni habsburški cenzor za slavenske knjige—Vuk Stefanović Karadžić je počeo opsežnu reformu srpskog jezika.

Mala prostonarodna slavenoserbska pesnarica. Prva Vukova zbirka narodnih pjesama, štampana u Beču 1814. Muzej Vuka i Dositeja.

Ta je reforma počela u ranome razdoblju, prije 1814, kada je štampana prva srpska gramatika, Karadžićeva "Pismenica serbskoga jezika", u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna rješenja Save Mrkalja iz 1810. Vremenom, Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi "Srpskog rječnika", formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog standardnog jezika. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri tačke:

  • izjednačavanje narodnog i književnog jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama;
  • prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju;
  • i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika.
Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima objavljen je u Beču 1818. i sadrži 26.270 riječi. Uz Rječnik objavljena je i Gramatika. Cijelo tadašnje društvo osudilo je Vukov Rječnik, što zbog ortografije, što zbog sramotnih riječi, kao što su (pi*ka, ku*as, du*e...).

Iako je vremenom sve bolje upoznavao srpsku jezičnu i književnu baštinu, od srbulja do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojećih u kasnijim prijepisima, Karadžić je bio otprije svjestan da tradicija staroslavenskog jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uveženi ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji- već slavenosrpski jezik, križanac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvođanskih građanskih klasa, na kojem je već postojala nezanemariva književna produkcija, i čiji su protagonisti (Milovan Vidaković, Miloš Svetić), uz potporu patrijarha Stracimirovića, bili glavni Vukovi protivnici.

Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, uglavnom u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bijaše u tom što je Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvaraja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tokom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan da nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno "prepisan"-no, ostaje činjenicom da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju srpskih narodnih poslovica, pjesma i priča bio pokazateljem folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprosta puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno. Budući da srpska kultura nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio niko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stepen uticaja je teško odrediti: Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice Della Belle, Mikalje, Belostenca, Stullija), te književna djela pretežno slavonskih pisaca (Relkovića, Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja Gundulića)- no, vjerovatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskog jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao "gospodski" ili "varoški" oblik jezika- makar taj nastao i na štokavskom vernakularu.

Negativna posljedica Karadžićeva polemičko-publicističkoga djelovanje bijaše njegovo zasnivanje pansrpske ideologije temeljene na pojednostavljenom shvaćanju jezičnodijalekatskih zakonitosti i historije. Esencijalno, Karadžić je izjednačio sve govornike štokavskoga narječja s etničkim Srbima, postavivši temelje ideologije Velike Srbije u kulturnopovijesnom obliku. Iako se ne može sam okrivljavati za te stavove (koje je, čak i u radikalnijem obliku, zastupala rana slavistika u radovima Dobrovskog ili Šafařika)- ostaje činjenicom da Karadžić nije, ni nakon polemike s hrvatskim filolozima poput Šuleka, odstupio od svijih stajališta, iako ih nije mogao uvjerljivo argumentirati. Time je doprinio rastu netrpeljivosti, koju ni jasno odricanje i nijekanje štokavsko-srpske kvazijednadžbe njegova najpoznatijega nasljedovatelja Đure Daničića, nije bitno umanjilo, te koja i dalje dominira srpskom jezičnopovijesnom ideologijom.

Karadžićeva kapitalna djela, medu kojima se ističu prvo izdanje "Srpskog rečnika" (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prijevod "Novoga zaveta" (1847.), postavili su temelje za savremeni standardni srpski jezik, a znatno su utjecala i na oblik savremenog standardnog hrvatskog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara, među kojima se isticao Tomislav Maretić.

Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma se manifestirala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь), apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rača s konca 17. i početka 18. vijeka, te je uveden grafem j iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati mjesto ćerati). No, zbog uticaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ě) je zamijenjen ekavskim (dete mjesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, kao i među Srbima u Hrvatskoj.

Nefilološki rad

[uredi | uredi izvor]

Vuk je pored svog najvećeg doprinosa na jezikoslovnom planu, dao vrlo značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji s onodobnom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tijela. U književni jezik je unio bogatu narodnu terminologiju o dijelovima tijela od tjemena do stopala. - Treba napomenuti da su ovi termini dio standardnoga srpskoga strukovnog nazivlja, kako u znanosti tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostalog, i svoje tumačenje veze između prirodnoga okoliša i stanovništva, a tu su i dijelovi o prehrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U cjelini gledano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića zaslužuje novu analizu savremene antropologije.

Reforma ćirilice

[uredi | uredi izvor]

Iz staroslavenske azbuke Vuk je uzeo slijedeća 24 slova:

А a Б б В в Г г Д д Е е Ж ж З з
И и К к Л л М м Н н О о П п Р р
С с Т т У у Ф ф Х х Ц ц Ч ч Ш ш

Njima je dodao: Ј ј, Љ љ, Њ њ, Ћ ћ, Ђ ђ i Џ џ a izbacio:

Ѥ ѥ (је) Ѣ, ѣ (jat) І ї (i) Ы ы (i) Ѵ ѵ (i) Ѹ ѹ (u) Ѡ ѡ (o) Ѧ ѧ (en) Я я (ja)
Ю ю (јu) Ѿ ѿ (от) Ѭ ѭ (јus) Ѳ ѳ (т) Ѕ ѕ (dz) Щ щ (šč) Ѯ ѯ (ks) Ѱ ѱ (ps) Ъ ъ (tvrdi poluglas) Ь ь(meki poluglas)

Citati

[uredi | uredi izvor]

Piši kao što govoriš i čitaj kao što je napisano.

Iako gore navedeni citat se obično pripisuje Vuku S. Karadžiću, citat je zapravo ortografski princip kojeg je izmislio njemački gramatičar i filolog Johann Christoph Adelung. Karadžić je samo koristio taj princip kako bi sproveo reformu svog jezika (iz knjige "Gramatika srpskog jezika" profesora Ljubomira Popovića).

Djela

[uredi | uredi izvor]
  • Početni udžbenik srpskog jezika (1814)
  • Rečnik srpskog jezika (1818. i 1852)
  • Novi zavet (Prevod na srpski jezik, 1847)
  • Srpske narodne priče (1821, 1853, 1870)
  • Srpsko epsko pesništvo (1845)

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Vuk Stefanović Karadžić
Logo Wikicitata
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Vuk Stefanović Karadžić
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Vuk_Stefanović_Karadžić&oldid=3669722"