Stjepan Ostoja, kralj Bosne
| Stjepan Ostoja | |
|---|---|
| Kralj Bosne | |
| Vladavina | 1398 - 1404 |
| Prethodnik | Jelena Gruba |
| Nasljednik | Tvrtko II |
| Kralj Bosne | |
| Vladavina | 1409 - 1418 |
| Prethodnik | Tvrtko II |
| Nasljednik | Stjepan Ostojić |
| Supružnik | Vitača Kujava Radenović Jelena Nelipčić |
| Djeca | Stjepan Ostojić Radivoj Ostojić Stjepan Tomaš |
| Dinastija | Kotromanići |
| Otac | Vladislav Kotromanić |
| Smrt | septembar 1418. najvjerovatnije Bobovac |
| Mjesto sahrane | Bobovac |
Stjepan Ostoja (umro u septembru 1418) bio je kralj Bosne u dva navrata. Na prijestolje je prvi put došao uz pomoć velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, da bi ga isti uz pomoć vojvode Sandalja Hranića Kosače zbacio šest godina kasnije. Povratio je konačno krunu 1409. godine i održao se na prijestolju još devet godina, do svoje smrti.
Porijeklo
[uredi | uredi izvor]Stjepan Ostoja je pripadao dinastiji Kotromanića, što se može zaključiti iz dokumenata izdatih tokom njegove vladavine. Međutim, njegovo tačno porijeklo nije sasvim sigurno budući da se prije dolaska na prijestolje ne spominje u danas postojećim primarnim izvorima.[1] Ostojin sin, kralj Stjepan Tomaš, 1444. godine u svojoj povelji svog prethodnika, kralja Stjepana Tvrtka II Tvrtkovića, naziva "patruus noster carissimus" (bosanski: "naš najdraži stric"). Iz toga se može zaključiti da je kralj Stjepan Ostoja bio sin Vladislava Kotromanića, brat kralja Stjepana Tvrtka I.[2] Orbini Ostoju ipak naziva sinom Pavla Krstića iz porodice Jablanoviće, ali je po Orbiniju Ostoja bio povezan sa Kotromanićima ženskom linijom.[3]
Prva vladavina
[uredi | uredi izvor]
U političkom životu Bosne Ostoja se javio kasno, kao pretendent 1397. godine, a podržavali su ga najmoćniji velikaši Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović i Hrvoje Vukčić Hrvatinić. U prvoj polovini 1398. nastojao je suzbiti humske Radivojeviće i Nikoliće. Odmah po dolasku na vlast izrazio je podršku napuljskom kralju Ladislavu Anžuvinskom u njegovoj borbi za ugarsku krunu protiv Sigismunda Luksemburškog. Kralj Sigismund je stoga iste godine pokušao napasti Bosnu, ali je bio spriječen. Međutim, napad su izvršile Osmanlije.[1]
Dvije godine nakon dolaska na prijestolje požalio se Dubrovčanima zbog prodaje Bosanaca u roblje u tom gradu. Pošto rimokatolici nisu mogli biti prodavani kao robovi, pretpostavlja se da se radilo o pripadnicima Crkve bosanske, kojoj je zasigurno pripadao i sam Ostoja, kao jedini nekatolički kralj Bosne. U ovom nastojanju podržavao ga je veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić, također pripadnik Crkve bosanske. Došlo je do kraćeg rata s Dubrovnikom, ali njihov uspjeh se očitovao šesnaest godina kasnije, kada je u Dubrovniku zabranjena prodaja robova.[1]
Dobri odnosi Ostoje i Hrvatinića prekinuti su kada je kralj oduzeo zemlju jednom plemiću koji je bio pod vojvodinom zaštitom. Do marta 1404. Ostoja je bio u zavadi i s Hrvatinićem i sa Sandaljem Hranićem Kosačom, dvojicom najmoćnijih velikaša svoga kraljevstva. Nijedan od njih nije prisustvovao zasjedanju stanka kojeg je Ostoja sazvao krajem aprila 1404. Već u maju plemstvo se sastalo i zbacilo Ostoju, te novim kraljem proglasilo Tvrtka II. Razlog za zbacivanje Ostoje bila je njegova tvrdoglavost, autoritativnost i želja da vlada nezavisno od moćnih velikaša, što je pokazao rat s Dubrovnikom kojeg nijedan plemić nije želio.[1]
Borba za krunu
[uredi | uredi izvor]Ostoja je izbjegao hapšenje i zatvaranje bježeći iz Bobovca na ugarski dvor kod kralja Sigismunda, s kojim se u međuvremnu pomirio. Sigismund mu je odmah obećao vojnu podršku. U junu 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je Ostoja od tada stolovao kao Sigismundov kandidat, dok je svo bosansko plemstvo podržavalo Tvrtka. Jedinu podršku unutar kraljevstva Ostoja je imao kod Radivojevića, ali su mu i oni ubrzo prestali biti lojalni. Ostoja je tako bio u posjedu kraljevske krune i prijestolnice, ali je cijelo kraljevstvo priznavalo za kralja njegovog polubrata. Sigismundom je nastavio napadati Tvrtka sve do presudne bitke kod Dobora u septembru 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. Sljedeću godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajući se kraljem i korespondirajući s Dubrovnikom, ali je sve brže i brže gubio podršku. Do kraja iste godine Ostoja je ponovno bio neosporeni kralj Bosne. Mletački izvori navode da je Sandalj Hranić Kosača igrao veliku ulogu u vraćanju Ostoje na prijestolje, mada nije jasno zašto.[1]
Druga vladavina
[uredi | uredi izvor]Iako je do kraja 1409. bio svugdje priznat kao kralj Bosne, Ostojina pozicija je još uvijek bila nestabilna. Njegovi vazali su mu bili neposlušni i vodili su računa samo o vlastitim interesima, te čak i sami pregovarali s ugarskim kraljem. Neki od njih, poput Hrvatinića, pokorili su se direktno Sigismundu, umjesto Ostoji kao Sigismundovom vazalu. Hrvatinić je bio posebno opasan pošto je, budući da je bio znatno moćniji od Ostoje, mogao s ugarskim kraljem raditi protiv njega. Nadalje, pojedini velikaši, kao što je bio Kosača, priznali su Ostoju, ali ne i Sigismunda, ostavši vjerni Ladislavu sve do 1410. godine.[1]
Sukob s Ugarskom
[uredi | uredi izvor]
Ostoja je ostao neprijateljski raspoložen prema Hrvoju. Pokušao ga je onesposobiti dajući drugim plemićima zemlju koja je pripadala njemu ili njegovim vazalima. Vidjevši da se rasplamsava sukob između njih, Sigismund, koji je želio zadržati dobre odnose s moćnim vojvodom, počeo se hladiti prema Ostoji. Osjećajući prijetnju ove dvojice i ljubomoru prema Hrvoju, čija ga je prisutnost sprječavala da istinski upravlja kraljevstvom, Ostoja se istinski trudio da poboljšava svoj odnos s drugim velikašima, poput Kosače i Pavla Radinovića, brata svoje supruge Kujave. Ostojin sukob s Hrvatinićem i popravljanje odnosa s Kosačom i Radinovićem, koji su još uvijek podržavali Ladislava Anžuvinskog, potakli su Hrvatinića i Sigismunda da pokrenu rat protiv Ostoje 1410. godine. Ostoja je izgubio teritorij na sjeveroistoku Bosne, uključujući Vranduk, Srebrenik i Srebrenicu, te na kraju Visoko, te je prisiljen na bijeg. Sigismund je tada razmišljao da se okruni kao kralj Bosne, ali se Hrvoje s tim nije slagao, tako da je napustio tu zamisao.[1]
U zimu 1410/1411. Ostoja je otputovao u Đakovo i pokorio se Sigismundu. Sigismund ga je priznao kao kralja Bosne, a Ostoja njega zauzvrat kao svog suveren i predao mu Usoru i Soli, teritorije koje su vjerovatno već bile pod mađarskom okupacijom.[1]
Sukob s Osmanlijama
[uredi | uredi izvor]U maju 1414. Osmanlije su pokrenule veliku vojnu kampanju protiv Bosne s ciljem vraćanja Tvrtka II na prijestolje. Proglasili su Tvrtka kraljem i harali Ostojinom i Sandaljevom zemljom nadajući se da će oslabiti Bosnu izazivanjem građanskog rata. Ostojin šura, Pavle Radinović, odmah je stao na Tvrtkovu stranu. Većina plemstva bila je na Ostojinoj strani. Osmanlije su se ubrzo povukle, ostavivši Tvrtka da se sam bori, da bi se vratili u februaru sljedeće godine. Odnijeli su pobjedu, uz Hrvojevu pomoć, nad ugarskom vojskom, prisilivši Ostoju i Sandalja da se pomire s Hrvojem. I Osmanlije i Hrvoje su zatim iz nepoznatih razloga zaboravili na Tvrtka i priznali Ostoju kao kralja.[1]
Ubistvo Radinovića
[uredi | uredi izvor]Ostoja je zatim u augustu 1415. godine s Kosačom organizirao ubistvo svog nelojalnog šure. Kralj ga je pozvao na sjednicu sabora bosanske vlastele kod Kraljeve Sutjeske zajedno sa starijim sinom Petrom, a zatim na jahanje. Kada su se udaljili, Ostoja, Sandalj i njihova pratnja je napala Radinoviće, ubivši oca i zarobivši sina. Ostoja se odmah potom razveo od Radinovićeve sestre Kujave, što mu je donijelo neprijateljstvo s vlastitim sinom kojeg mu je rodila Kujava, Stjepanom Ostojićem.[1]
Hrvojeva smrt
[uredi | uredi izvor]Godine 1416. umro je Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Ostoja je odmah oženio njegovu udovicu, Jelenu Nelipčić, koja mu je donijela značajan teritorij; između ostalog, Plivsku i Lučku župu s Jajcem. Ovaj brak ga je izuzetno osnažio, što nije odgovaralo osmanskom sultanu Mehmedu I. Sultan je sazvao sastanak Ostojine opozicije, kojem su prisustvovali, između ostalih, Sandalj, Radoslav Pavlović (mlađi sin Pavla Radinovića) i Ostojin jedini zakoniti sin, Stjepan Ostojić. Na tom sastanku je optužen za ubistvo Pavla Radinovića. Vješto je uspio zavaditi nove saveznike, a prethodne rivale, Kosače i Radinoviće. Radinovići i Osmanlije su Ostoji pomogli da zauzme veliki dio Sandaljeve teritorije, zauzevši čak Blagaj.[1]
Međutim, Ostoja umire iznenada 1418. godine. Sahranjen je u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu. Naslijedio ga je Stjepan Ostojić.
Brakovi i potomstvo
[uredi | uredi izvor]Stjepan Ostoja se ženio tri puta. Njegova prva žena zvala se Vitača. Od nje se raveo 1399. godine, nakon što je izabran za kralja, pošto je želio oženiti ženu višeg roda.
Iste godine oženio je Kujavu Radenović. S kraljicom Kujavom imao je sina:
- Stjepan Ostojić, kralj Bosne (umro cca 1422)
Godine 1415/6. razveo se od Kujave i oženio Jelenu Nelipčić, udovicu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. S njom nije imao djece.
Ostoja je imao i dva vanbračna sina:
- Radivoj Ostojić, kralj Bosne (umro 1463)
- Stjepan Tomaš, kralj Bosne (umro 1461)
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c d e f g h i j k Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
- ^ Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
- ^ Kraljevstvo Slavena, Mauro Orbini
Literatura
[uredi | uredi izvor]- O. Filipović, Emir (2019). Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463). Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu. str. 556. ISBN 978-9958-626-47-0.CS1 održavanje: ref=harv (link)
| Vladarske titule | ||
|---|---|---|
| Prethodnik: Jelena Gruba |
Kralj Bosne 1398-1404 |
Nasljednik: Stjepan Tvrtko II
|
| Prethodnik: Stjepan Tvrtko II |
Kralj Bosne 1412-1418 |
Nasljednik: Stjepan Ostojić |
