Idi na sadržaj

Savez za esperanto Bosne i Hercegovine

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Savez za esperanto Bosne i Hercegovine
Esparanto liga Bosne i Hercegovine
Datum osnivanja1910; prije 114 godina (1910)
VrstaUdruženje
Statusaktivna
Ciljmeđunarodni jezik, komunikacija
Glavno sjedišteKralja Tvrtka 19, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Područje utjecajaBosna i Hercegovina
Jezikesperanto, bosanski
Generalni sekretarEdin Čolić[1]
PredsjednikŠefik Rizvanović[1]
Glavni organSkupština Saveza za esperanto BiH

Savez za esperanto Bosne i Hercegovine ili Esparanto liga Bosne i Hercegovine jest udruženje u Bosni i Hercegovini koje predstavlja govornike esperanta, esperantska društva i prijatelje. Od svog osnivanja 1910. godine, pomaže unapređenju učenja i upotrebe esperantskog jezika u Bosni i Hercegovini.[2][3]

Rukovodstvo

[uredi | uredi izvor]

Dana 22. marta 2023. na godišnjoj Skupštini izabrano je novo rukovodstvo saveza i usvojen je plan rada za naredni period:[1]

  • Šefik Rizvanović, predsjednik
  • Edin Čolić, sekretar
  • Samir Ribić, član upravnog odbora
  • Brankica Sumenić-Bajić, član upravnog odbora
  • Selma Zvirac, član upravnog odbora

Historija

[uredi | uredi izvor]

Esperanto pokret u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju, javlja se u gradovima širom zemlje još 1892. godine (tada dio Austro-Ugarske imperije). Među najznačajnijim zagovornicima esperanta u BiH bio je Nikola Niko Bubalo (1883-1924), rođen u malom selu Ilići kod Mostara, gdje je i umro 1924. godine. Pod pseudonimom Dragoša Slavića, Bubalo je prvi u Bosni i Hercegovini objavio esperantski ključ (gramatiku) 1908. godine (štampa u Beogradu), u publikaciji "Trgovački i zanatski kalendar", a ubrzo potom i prvi putopis na esperantu 1911.[2] Ubrzo, 1910. godine, u Sarajevu je uslijedilo osnivanje prve organizacije "La Stelo Bosnia", sa 120 članova od kojih je 80 bilo iz grada.[4]

Pokret je bio aktivan i za vrijeme Drugog svjetskog rata, a 1943. godine održan je miting u Livnu, jedinom takvom esperantskom skupu u nacističkoj okupiranoj Evropi, među čijim je poznatijim učesnicima bio Ivo Lola Ribar.[2]

Pokret u Bosni i Hercegovini je 1949. godine reorganiziran i promijenio ime u Esperantska liga Bosne i Hercegovine . Godine 1997. osnovano je dobrotvorno društvo "Espero", a 2000. godine obnovljen je Esperanto omladinski savez Bosne i Hercegovine.[2]

U Sarajevu su održana dva Svjetska kongresa esperanta, kao i brojni drugi skupovi i događaji.[4] Osamdesetih godina prošlog vijeka u Sarajevu su održana dva naučna simpozijuma "Jezik i rasizam" i "Jezik i međunarodna komunikacija". Sarajevo je također bilo domaćin Kongresa slijepih esperantista 1990.[2]

Nakon bosanskohercegovačke nezavisnosti 1992. godine i rata u BiH, uslijedila je velika kriza u esperantskom pokretu. Iste godine je Esperanto Federacija Bosne i Hercegovine postala nezavisna i primljena u Svjetsku esperanto asocijaciju (UEA) . Tokom rata 1992-1995, veliki broj članova napustio je zemlju, ili je izgubio život, dok su veze između različitih lokalnih organizacija prekinute. Međutim, svake sedmice na Bosanskohercegovačkoj radio-televiziji emitirala se radijska emisija na esperantu u kojoj se izvještava o ratu i drugim događajima u zemlji. Tekstovi objavljeni u ovoj emisiji objedinjeni su u knjigu "Spite al cio Bosnio" . Esperanto liga je ostala bez svojih prostorija, a dio arhive je uništen, ali je veliki broj naslova spašen.[2] Prije rata u BiH 1992. godine Esperanto društvo Sarajevo imalo je svoje brojne sekcije: Univerzitetski esperanto klub, Željezničko esperanto društvo, Esperanto omladinsko udruženje bili su vrlo aktivni u Sarajevu, sa brojnim sekcijama i školski klub Colombo, najaktivniji u Jugoslavija, koju vodi učitelj i književnik Smail Grbo.[4]

Prema prvom adresaru tvorca jezika esperanto Lazara Ludovika Zamenhofa, među prvim esperantoistima u BiH bili su:[3]

  • 1892. Varcar Vakuf – Sinajko A. Torkar, Sinajko Oscar Pogačnig,
  • 1895. Vlasenica – dr. Adolf Gaudia,
  • 1903. Srebrenica – Adolf Soumar, Bohumil Svasata i Josef Studeny,
  • 1905. Sarajevo – Koloman Koller, Leo Doler, Mery Payel i Amalie Glouderer,
  • 1905. Ljubuški – Josef Papo, Ignatz Mikišiček, Johan Janečka, Ilija Rastović, Dinko Uistura i Vladimir Krpan,
  • 1905. Visoko – Samuel Papo, Frant Borovka-željezničar.

Filijala Banja Luka

[uredi | uredi izvor]

U Banjoj Luci su, prema arhivskim izvorima, neke aktivnosti zabilježene još 1924. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, 1953. godine osnovan je Esperanto klub "La Mondo" u Banjoj Luci, sa prvim predsjednikom prof. dr Miroslav Vrabec. Ipak, najproduktivniji periodi u Banjoj Luci bili su od 1979. do 1990. godine, te od 1995. do 2003. godine. Prvi predsjednik esperantskog društva "La Mondo" bio je doc. Prof. dr Ljubiša Preradović, dok su članovi prvog Izvršnog odbora bili:[3]

  1. dr. Ljubiša Preradović – predsjednik
  2. eng. Mićo Vrhovac – potpredsjednik
  3. Vukašin Ćutić – sekretar
  4. Prof. Mićo Stojanović – član
  5. Biljana Gagula – član

Aktivnosti

[uredi | uredi izvor]

Liga je do raspada Jugoslavije djelovala pod organizacijskim krovom Jugoslovenske esperanto federacije, a kao samostalna državna asocijacija 1992. godine pristupila je Svjetskoj esperanto asocijaciji (UEA). Liga ima svoje prostorije u centru Sarajeva. Zvanični časopis Lige je publikacija "Bosna Lilio" (Bosanski ljiljan). Tu je i Udruženje mladih esperanto Bosne i Hercegovine, čiji je rad obnovljen 2000.[4]

Procjenjuje se da trenutno u Bosni i Hercegovini ima oko 100 govornika esperanta. U Bosni i Hercegovini postoje dva glavna udruženja koja koordiniraju aktivnosti na podučavanju, učenju i promociji jezika, sa regionalnom organizacijom "la mondo" u Banja Luci sa 25 članova i nacionalnim "Savez za esperanto Bosne i Hercegovine" u Sarajevu.[5] U Sarajevu je 2001. godine održan seminar o međunarodnoj solidarnosti.[2] U Sarajevu je od 21. do 28. marta 2004. godine održan seminar Svjetske asocijacije mladih esperanto (TEJO), pod nazivom "Rete intercultures", na kojem je učestvovalo 40 učesnika iz 17 zemalja (Bosna i Hercegovina, Češka, Francuska, Nizozemska, Hrvatska, Italija, S. Makedonija, Njemačka, Norveška, Rusija, SAD, Slovačka, Slovenija, Srbija i Crna Gora, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Venecuela).[2]

Izdavaštvo, radio i TV

[uredi | uredi izvor]

Časopis "Bosna Lilio" zamišljen je nakon 1992. godine, a prvi broj je objavljen u Kataloniji uz pomoć katalonske esperantske organizacije 1997.[2] Jedna od prvih knjiga objavljenih u bivšoj Jugoslaviji o potencijalnoj upotrebi, učenju i podučavanju esperanta, "Esperanto u školi!", na 400 stranica piše Smail Grbo, koji je i autor još 10 knjiga na tu temu, a koji je bio jedan od najaktivnijih promotora jezika u Jugoslaviji, a kasnije i u Bosni i Hercegovini.[4] Svake sedmice na Radiju Bosne i Hercegovine emitirala se radijska emisija na esperantu u kojoj se izvještava o ratu i drugim događajima u zemlji. Knjiga "Spite al cio Bosnio" objavljena je kao kompilacija tekstova nastalih u ovoj sedmičnoj radio emisiji emitovanoj tokom rata u BiH, između 1992-1995.[2]

Dalje čitanje

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c "Šefik Rizvanović novi predsjednik Saveza za esperanto BiH". www.klix.ba (jezik: hrvatski). Pristupljeno 24. 5. 2023.
  2. ^ a b c d e f g h i j "KRATKI HISTORIJAT SAVEZA". www.esperanto.ba (jezik: esperanto i srpskohrvatski). Savez za esperanto Bosne i Hercegovine. 2010. Pristupljeno 6. 2. 2020.
  3. ^ a b c Mićo Vrhovac (9. 1. 2011). "100 GODINA ESPERANTA U BOSNI I HERCEGOVINI". esperanto.rs.ba (jezik: srpskohrvatski). « la mondo. Pristupljeno 6. 2. 2020.
  4. ^ a b c d e "Esperanto je remek-djelo logike i jednostavnosti". Mreža za izgradnju mira (jezik: srpskohrvatski). 10. 4. 2019. Pristupljeno 6. 2. 2020.
  5. ^ "U BiH aktivno oko 100 esperantista". Klix.ba. SRNA. 25. 7. 2014. Pristupljeno 6. 2. 2020.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Savez_za_esperanto_Bosne_i_Hercegovine&oldid=3520577"