Moderna evolucijska sinteza
| Dio serije o |
| Evoluciji |
|---|
 |
Moderna evolucijska sinteza, izvorno zvana nova siteza je nastala 1930-ih godina 20. vijeka, na vrhuncu rasprava između lamarkista i mutacionista, koji su jednostrano svaki na svoj način podržavali spoljnje ili genetičke faktore kao ključnu snagu u procesu [evolucija|evolucije]. To je rezultiralo usaglašavanjem spoznja svih uključenih ibioloških nauka koje pružaju široko prihvaćeno viđenje evolucije kao procesa interakcije svih faktora evolucije. Nakon toga se pominje i kao moderna sinteza, evolucijska sinteza, milenijska sinteza i neodarvinistička sinteza.[1][2][3][4]
Ta sinteza raspoloživih znanja o procesima evolucije, koja je elaborirana između 1936. i 1947. nastala je ustvari kao konsenzus tumačenja o tome kako se evolucija odvija i koji je faktori određuju i usmjeravaju.[5][6][7]
Presudno podsticajnu ulogu u takvom razvoju događaja imao je prethodni napredak populacijske genetike, od 1918. do 1932., jer se pokazalo da je Mendelovska genetika konzistentna s prirodnom selekcijom i postepenom evolucijom.
Onovremena moderna sinteza je u velikoj mjeri do danas održala svoju vjerodostojnost i postala paradigma u evolucijskoj biologiji, odnosno evolucijskoj genetici.
Moderna je sinteza riješila poteškoće i zbrke, koje su ustvari bile uzrokovane jednostranim (prakrično) pokretina (-izmima) neolamarkizma i muracionizma. Porasla je svijest da je to posljedica rastuće specijalizacije i slabog komuniciranje među vodećim biolozima ranih godina 20. stoljeća. U njezinoj je srži bilo pitanje da li bi se Mendelovska genetika mogla pomiriti sa koncepcijom postepene evolucije putem prirodne selekcije. Drugi problem rasprave je bilo pitanje da li se opsežne promjene (makroevolucija) o kojima postoje [[paleontologija|paleonotološki dokazi mogu objasniti nesumnjivim promjenama u lokalnim populacijama (mikroevolucija).
Sinteza je uključila dokaze koje su prikupili oni biolozi koji su se afirmirali populacijskoj genetici u prirodnim i laboratorijskim istraživanjima. Ta su proučavanja bila ključna za afirmaciju suvremenog koncepta teorije evolucije. Sinteza je povezala ideje iz nekoliko ranije odvojenih grana biologije, osobito iz genetike, citologije, sistematike, botanike, morfologije, ekologije i paleontologije.
Termin moderna sinteza je uveo Julian Huxley kada je (1942.) objavio knjigu Evolucija: moderna sinteza. Ostale znadajne doprinose u ovoj oblasti dali su:
- Ronald A. Fisher,
- Theodosius Dobzhansky,
- John Burdon,
- Sanderson Haldane,
- Sewall Wright,
- E. B. Ford,
- Ernst Mayr,
- Bernhard Rensch,
- Sergej Četverikov,
- George Gaylord Simpson i
- G. Ledyard Stebbins.
Također poglegdajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Mayr E. (2000): The growth of biological thought – Diversity, evolution, and inheritance, 11th printing, first: Copyright © 1982. The Belknap Press of Harvard University Press Cambridge (Mass.), London (England) , ISBN 0-674-36445-7 ; ISBN 0-674-36446-5.
- ^ Mayr E. (1970): Populatiomns, species, and evolution – An abridgment of Animal species and evolution. The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachussets and London, England, ISBN 0-674-69013-3.
- ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
- ^ Dobzhansky T. (1970): Genetics of the evolutionary process. Columbia, New York, ISBN 0-231-02837-7.
- ^ The National Academy of Sciences (1999); Science and creationism: a view from the National Academy of Sciences. The National Academy of Sciences, Washington, DC, ISBN 0-309-06406-6.
- ^ http://books.nap.edu/openbook.php?record_id=6024&page=28.
- ^ http://www.nap.edu/openbook.php?record_id=6024&page=27#p200064869970027001. The scientific consensus around evolution is overwhelming.