Lucidni snovi

Lucidni snovi su oni snovi usljed čijeg trajanja je osoba svjesna da sanja, a najčešće postaje svjesna kada sanja neku nemoguću ili nevjerovatnu pojavu, ili bez ikakvog jasnog razloga jednostavno shvati da sanja.

U takvim snovima moguće je biti lucidan i imati određenu kontrolu nad sadržajem snova i obratno, imati mnogo kontrole bez čiste svjesnosti da sanjamo. Ako je osoba lucidna i ima dobru kontrolu, onda može birati neku aktivnost koja je moguća samo u snovima, postići ono što u budnom stanju ne bi nikada mogla ostvariti. Iako se takvi snovi tokom života spontano događaju, moguće ih je potaknuti posebnim metodama i vježbama (pisanje dnevnika snova i sl.), a također i pojačati stanje lucidnosti i time dobiti veću kontrolu nad vlastitim lucidnim snovima.

Naučna potvrda

Celia Green prva je prepoznala naučni potencijal lucidnog sanjanja u studiji Lucid Dreams iz 1968. godine. Green je analizirala glavne osobine takvih snova oslanjajući se na prethodno objavljene radove na temu, uz dopunu sa vlastitim istraživanjima. Zaključuje da su lucidni snovi iskustvena kategorija posve različita od uobičanjeih snova i predviđa povezivanje lucidnosti u snu i REM faza sna. Također, Green je prva povezala fenomen lucidnog sna sa fenomenom lažnog buđenja.

Filozof Norman Malcolm 1959. godine u tekstu Dreaming zastupa teze protiv mogućnosti tačne provjere zapisa snova. Ipak, shvatanje da pomicanje očiju u snovima može utjecati na pomicanje očiju osobe koja sanja u fizičkom svijetu je pružilo mogućnost dokazivanja da akcije dogovorene u vrijeme budnosti mogu biti prizvane i izvedene u lucidnom snu. Prvi dokaz navedene pretpostavke pružio je krajem 1970-ih britanski parapsiholog Keith Hearne uz pomoć volontera Alana Worsleya. Worsley je pomicanjem očiju davao signale iz lucidnog sna koji su zabilježeni polisomnografom.

Hearnovi rezultati nisu bili distribuirani u širokoj javnosti i prvu stručnu recenziju objavio je tek nekoliko godina kasnije Stephen LaBerge sa Univerziteta Stanford. LaBerge je nezavisno, za potrebe doktorske disertacije, razvio tehnike induciranja lucidnih snova koje se i danas masovno koriste i osnova su lucidnog sanjanja. Tokom 1980-ih istraživanja u području lucidnih snova postaju sve brojnija i rezultati istraživačkih eksperimenata sve više izlaze u javnost.

Istraživanja i klinička primjena

Neuronaučnik J. Allan Hobson postavio je hipotezu o tome šta bi se moglo događati u mozgu za vrijeme lucidnog sna. Prvi korak za lucidni san je prepoznavanje samog sna. Ono se događa u prefrontalnom korteksu koji je jedno od nekoliko područja neaktivnih za vrijeme REM sna i u kojem se pohranjuje radna memorija. Kada se to područje aktivira i dogodi se prepoznavanje sna, spavač mora biti dovoljno oprezan da svjesno dopusti nastavak sna ali i sposoban pojmiti da se radi o snu.

Tretman noćnih mora

Kao jedan od predloženih tretmana za pomoć ljudima sa problemom noćnih mora predložene su koristi bivanja svjesnima tokom sanjanja. Inicijalana studija provedena 2006. dokazala je da terapija lucidnim snovima uspješno smanjuje učestalost noćnih mora. Tretman se sastojao od upoznavanja ideje lucidnosti, te ovladavanju tehnikama i vježbama. Nije razjašnjeno koji aspekti tretmana su bili zaslužni za uspješno uklanjanje noćnih mora iako je tretman kao cjelina bio uspješan. Australijski psiholog Milan Čolić istražuje primjene principa narativne terapije i lucidnih snova u svrhu smanjenja učestalosti noćnih mora ali i depresije, anksioznosti i sličnih problema budnog života.

Percepcija vremena

Stephen LaBerge pokrenuo je 1985. godine studiju koja je pokazala da je precepcija vremena pri brojanju jednaka tokom sna kao i za vrijeme budnosti. Lucidni sanjači brojali bi 10 sekundi u snu, signalizirajući kraj brojanja unaprijed dogovorenim micanjem očiju. Iznenađujuće, subjektivna percepcija proteklog vremena nije se razlikovala tokom lucidnog sna. Studija je doprla i izvan naučnih krugova te potakla brojne entuzijaste širom svijeta na ekspirementiranje sa lucidnim sanjanjem.